Mi – ljudi, često smo zadovoljni svojim stanjem. Samodopadljivo gledamo na sebe i svoja djela, iako znamo da neće niko zbog djela uči u džennet, nego samo zbog Allahove milosti. Gospdar se kune dušom koja sama sebe kori tj. mufesiri kažu da takvi ajeti zapravo naglašavaju bitnost onoga čime se naš Stvoritelj kune. Znak živog i zdravog srca je da samo sebe kori i ispravlja, a mi zadovoljni.
Mnogi Allahovi robovi koji imaju visok stepen zikra i trude se da svoje emanete ispune često, kao i mi svi, zaborave, da ima još bolje i još više. Pa ko je onda spašen? Gospodar nam veli da je to ona koji čista srca dođe pred Allaha. Vječni nam je dao tjelo i usadio dušu, tada smo bili bebe. Pri povatku njemu tjelo je drugačije, ali srce bi opet trebalo biti čisto kao kod bebe.
Mnogo je napisano o tome šta čisti srce, a sve su knjige iz jedne Knjige. A najčešći naziv za zadnju objavu je Zikr, onda Kitaab, tek onda Kur'an i onda Furqan. Jasno Gospodar svoje znakove ostavlja onima koji ih čitati znaju.
Na kraju da vam ispričam događaj iz vremena iza mene. Sjedih sa jednim mudracom i tako je opisujem svoje stanje u kojem mi vrijeme nekako brže prolazi i nikako da stignem sve što sam nanijetio. Na to me upita mudrac: “Vrijeme ti ide brzo?”, rekoh “Da!”. Veli ti on meni: “Onda klanjaj sporo.”.
