Šta je to edeb? To je vaspitanje, dobar odgoj, lijepo
ponašanje, odmjerenost i prefinjenost u
svim postupcima. Ovaj termin ima još mnoga
značenja. Sažeto, suštinski govoreći o edebu
možemo reći da postoji unutarnji i vanjski edeb.
Vanjski edeb jeste okrenutost čovjeka prema
vanjskim stvarima koje ga okružuju, prema
postupcima i kretanjima prema njima koja se
pokazuju, a unutarnji edeb jeste naš unutarnji
svijet i unutarnji postupci koji su u samim nama,
odraz duše, srca i razuma koji čovjeku daju unutarnju
ljepotu i zadovoljstvo prema onome što
im je Allah dao, i obrnuto da Allah bude zadovoljan
s njima.
Prije nego što detaljnije objasnim ove dvije
vrste edeba, da vidimo šta hazreti Pejgamber,
s.a.v.s., kaže o edebu – lijepom odgoju:
„Lijep odgoj – edeb, je najvrijednije nasljedstvo
koje roditelj može ostaviti svome djetetu.“ U
drugom hadisu se kaže: „Najveća sadaka koju
može jedan otac svome djetetu da ostavi jeste
odgoj – edeb.“ (Tirmizi)
Kada je riječ o edebu dobro bi bilo spomenuti
još jedan hadis Poslanika, s.a.v.s., koji kaže:
„Mene je Allah odgojio, na najbolji način
podučio, dao mi mekam ahlaka i da budem od
onih koji opraštaju.“ O ovom isto kazuje Časni
Kur'an, u suri Al-A'raf, 199. ajet,: „Ti sa svakim
– lijepo!, i traži da se čine dobra djela, a neznalica
se kloni!“
Kada ulazimo u tekije, džamije i neke druge
islamske institucije, pa čak i u neke porodične
muslimanske kuće, zapazit ćemo na zidu levhu
sa ispisom: „Edeb, ja Hu!“, mada je najčešće
susrećemo u tekijama. Ona nas upućuje i
podsjeća na lijep edeb i bitnost lijepog ponašanja,
a oni koji nisu takvi poziva ih da budu edebli
(odgojeni) i da razmišljaju koliko je edeb bitan.
VANJSKI EDEB
Vanjski edeb jeste nefs, zadovoljstvo i prohtjevi,
a unutarnji edeb je srčani i udaljenost od svih pohvala.
Edeb se sastoji od tri harfa e, d, b, -ا ,ﺏ,د,
koji simboliziraju na: e – eline, d-diline, b-beline.
To po prilici znači da čovjek treba da bude
čvrst, upravlja i ima kontrolu nad svojim eline
rukama, diline – jezikom i beline – tjelom. Vanski
edeb ili zahiri edeb jesu svakodnevne potrebe
koje čovjek ima, a obuhvata široki pojam kulture
i odgoja čovjeka, prožet kroz vjeru, tesavvufsko
razmišljanje i ponašanje. Tako prilikom različitih
akcija sjedanja, ustajanja, pijenja vode, hodanja,
putovanja, ulaska i izlaska iz džamije, ulaska u
toalet, kod pozdrava – selama, trgovine, ulaska u
tekije i izlaska iz njih i sve ono u čemu se čovjek
nalazi u svakoj situaciji, postoje određeni propisi
edeba.
Izvor edeba jeste odgoj, prije svega kućni odgoj,
a uz to ide i školski odgoj, uticaj okoline, običaji.
Sve su to izvori na koji način se čovjek ponaša
i kako se njegov život odvija, što ima odraza ne
samo na ovaj svijet već i za budući svijet. Najbolji
odgoj, i za najbolji primjer odgoja imamo izvor
kod Poslanika, s.a.v.s. Allah, dž.š., nam naređuje
Časnim Kur'anom, u suri El-Hašr, u sedmom
ajetu: „…Ono što vam Poslanik da, to uzmite, a
ono što vam zabrani ostavite…“ Tako je Allah,
dž.š., Pejgambera, s.a.v.s., sa svim vrstama edeba
ukrasio, kako sa njegovim riječima, tako i sa
postupcima i najvećim ahlakom, i dao nam primjer
najboljeg odgoja, što vidimo iz Kur'ana, u suri
El-Kalem: „Ve inneke le'ala hulukin azim.“ – ‘…
jer ti si, zaista najljepše ćudi.’
U tesavvufu postoji simbolizam da je između
poda i tavana edeb. Zato se u svim tekijama nalazi
levha „Edeb, ja Hu!“ – Odgoji Bože. Tako, prilikom
nekih neodgovarajućih pokreta u tekiji ili
govoru, upozorava se sa riječju „Edeb, ja Hu!“.
Vanjski edeb i ponašanja u životu su ujedno i
odraz unutarnjeg edeba koji se itekako odražava
sa ljepotom duše i srca, koja je prožeta kroz
ponašanje.
UNUTARNJI EDEB
Unutarnji odgoj – edeb ili batin edeb je srčani
edeb, od svih pohlepa i pohvala udaljen. Izvor
unutarnjeg edeba jeste vjera u Uzvišenog Allaha,
dž.š. Čovjek uvijek treba da bude svjestan da se
nalazi pred Allahom, dž.š., i da ima stalnu vezu
sa Njim. To je stvar vjere i osjećaja koju čovejk
treba stalno kod sebe da oživljava i da drži živom,
da sa svojim pokretima bude edebli. Tako čovjek
treba da bude svjestan da ga Allah stalno gleda,
posmatra i odnos prema Njemu, postupci koje
čini da budu dostojni Njega, zbog toga što ga On
stalno posmatra. Treba znati da je Allah Najveći i
Najljepši, a čovjek kao rob, kojem pripada da se
ponaša skrušeno i lijepo u određenim mjerama,
propisima i na takav način treba da razmišlja.
Edeb je u tesavvufu jako bitan i posebno mjesto
zauzima zato je „tesavvuf sav od edeba, a i
edeb od tesavvufa“. Čovjek će sa ibadetima ući
u Dženet, a sa edebima u ibadetu Allahu, dž.š.,
će se uzdignuti. Cilj ibadeta jeste ne zaboraviti
Allaha i biti u prisutnosti sa Allahom, dž.š. A
suština prisutnosti kod Allah, dž.š., jeste u edebu,
jer edeb je i prisutnost. Unutarnji edeb se svakako
ogleda i na vanjski edeb, to jeste odražava se i
na vanjski edeb. Tako se srce sa onim unutarnjim
osjećajem i na tijelo odnosi.
Oni koji su sa visokim stepenom edeba, kod njih
nisu samo pokreti i postupci zastupljeni, nego su
njihovi nijjeti i srca u ispravnom stanju i stalno su
u popravljanju od zavisnosti, od nepodnošljivosti
prema nekom, loša razmišljanja o nekom. Ove
loše osobine ne postoje u unutarnjem odgoju,
unutarnjem edebu, a niti u tesavvufu. Suštinsko
značenje edeba jesu riječi „La ilahe ilallah.“ –
„Nema drugog božanstva pored Allaha,“, On je
Allah koji sve stvara, samo je Allah koji daje
svemu i život i pokret, a čovjek je samo jedan
prenosilac, jedno sredstvo za prenošenje ovog.
Zbog toga je edeb, nikoga ne uvrijediti i ne biti
povrijeđen. I jedno i drugo treba da se uskladi.
Edeb je kao tadž (kapa) kad staviš na glavu
možeš da ideš gdje god hoćeš.“ Ovdje se misli i
na materijalni i na duhovni odgoj, kada si odgojen
možeš da ideš na svako mjesto i na svakom mjestu
ćeš govoriti prema usulu (načinu ponašanja)
prema određenom mjestu i prilici. Jedna izreka
kaže: „Hodao sam i tražio ljude od irfana, a gdje
god sam došao govorili su o edebu „Edeb ja Hu,
ila edeb ila edeb.“
Na kraju da naglasim da se tesavvufsko poimanje
edeba dijeli na četiri dijela:
(1) Šerijatski edeb – to je ono što šerijat traži,
što je sunet Pejgambera, s.a.v.s., i po tome postupati,
bez čega se ne može i to je temelj edeba;
(2) Tarikatski edeb – tarikatske adabe
poštivati i primjenjivati;
(3) Marifetski edeb – kad je čovjek u strahu
da se nada ne traži od insana, nego samo od Allaha,
da nemaš takvo stanje da se plašiš i da nadu
tražiš od čovjeka ili bilo čega drugog osim Allaha;
(4) Hakikatski edeb – cijelo svoje tijelo Allahu
okrenuti, i sve iz svoga srca mimo Allaha
izbaciti.
Ehli tesavvuf ili ljudi od tesavufa znaju, kao
što smo prethodno rekli, da postoje dvije vrste
edeba: jedan je zahirski (vanjski), drugi batinski
(unutarnji). Zahirski edeb je namaz, post, zekjat i
drugi ibadeti, a batinski edeb jeste da se insan od
životinjskih svojstava koje postoje kod čovjeka
kutariše, oslobodi, očisti, da svoje ruke, jezik i
tijelo sačuva, a da se srcu okrene i iz njega sve
loše stvari izbaci, a samo Allaha i njegovo lice –
Džemal da gleda. Edeb je gdje god da pogledaš
da vidiš Allahovo Jedinstvo, ustvari to i jeste cilj
iskrenih vjernika, derviša.
