Od vode sve živo se stvara
وَجَعَلْنَا مِنَ الْمَاء كُلَّ شَيْءٍ حَيٍّ
“Mi od vode sve živo stvaramo.” El-Enbija 30. Istinu je rekao Allah Uzvišeni!
Zahvala Milosnom Allahu pripada. Onome koji sve živo stvara i oblik mu daje. Onome koji jedini zna tajnu duše koja svako živo stvorenje živim čini. Salavate na Poslanika donosimo, njegove riječi slušamo, njegov sunnet slijedimo, njegovom šefa atu se nadamo.
Još davno, u Ezelu, pri stvaranju prvog ljudskog čovjeka, oca ljudskog roda, sa vodom života ilovača ustajala je pomiješana i u nju je duša udahnuta, te je oblik Ademu dat. Kasnije, mnogo godina poslije stvaranja prvog čovjeka, kada nauka dostigne visok nivo razvoja, sinovi Ademovi će otkriti da je ljudsko tijelo sastavljeno najvećim dijelom od vode, te će potvrditi kur ansku istinu – rečenu prije 1 400 godina – da se sve živo od vode stvara. Naravno, tu je nauka stala, jer osim vode i ostalih elemenata koji su potrebni za stvaranje čovjeka, ima onaj jedan dio koji je ljudima nerazumljiv i nejasan, o kojem ljudi nemaju nikakvih saznanja a bez kojeg stvoreni oblik ne može biti živ. Taj elemenat je duša, a ona i znanje o njoj pripadaju Allahu. Međutim, ako ne mogu da spoznaju bit duše koja život znači, ljudi su uspjeli spoznati suštinu vode koja, također, život znači. Ljudski život i njegovo postojanje i egzistencija ne mogu se zamisliti bez vode. Medicina kaže da bez vode nema života. O vodi, koja čini čak 65 % našeg organizma, ovisi naše zdravlje. Medicina dalje govori da gubitkom te tekućine naša se krv počinje zgušnjavati, pa je tako gubitak od samo 2 % dovoljan da dođe do osjetnog pada naših životnih potencijala i osjećaja sveopćeg umora. Kod gubitka tekućine od 4 % javljaju se glavobolja i mišićni umor, a gubitak od 5 % rezultira nesvjesticom i grčevima, dok gubitak od 10 % do 15 % završava fatalno po život. Iz navedenog je jasno da bez vode nema života na Zemlji za cijeli ljudski rod.
Iako je vodom planeta Zemlja prekrivena gotovo sa 71 % a kopnu pripada tek 29 %, ipak od te silne vode koja je dominantna na planeti, čak 97,50 % je slana voda, koja nije za ljudsku upotrebu, jer nije za piće. Pitke vode, pogodne za upotrebu ljudima i životinjama, ima samo 2,04 %. Međutim, niti ta sitna brojka nije sva voda koju zapravo možemo koristiti, jer je najveći dio nje još uvijek zarobljen u ledu. Na kraju preostaje tek između 0,64 i 0,8 % ukupne količine vode na Zemlji koja se može koristiti za ljudske potrebe. Stoga je jasno koliko je voda pravo bogastvo koje imamo, a ne nešto drugo, primjerice nafta, zbog koje se vode ratovi. Ipak, blagodat zdrave i pitke vode u kojoj uživamo mnogi uzimaju zdravo za gotovo. Prema procjenama stručnjaka godišnje prosječno umire 8 miliona ljudi, najviše djece, zbog nedostatka vode. Više od milijardu ljudi na svijetu nema pristup sigurnoj vodi za piće, a više od dvije milijarde nema osnovne higijenske uvjete. Zalihe vode po stanovniku svakodnevno se smanjuju zbog rasta populacije, zagađenja i očekivanih klimatskih promjena. Pitka voda obnovljiva je jedino putem snijega i kiše, kojih je svake godine sve manje.
Shvativši da voda život znači, današnji, inteligentni, pametni, obrazovani, napredni i savremeni ljudi su tek 1993. godine odredili da se 22. mart proglasi za Svjetski dan voda. Kad su i ono malo vode koja život znači zatrovali i pokušali ubiti svojim otrovima, ljudi današnjice su se sjetili da taj život treba sačuvati. I evo, od tada je gotovo 20 godina prošlo, svake godine pa i ove se 22. mart obilježava kao Dan voda, ali u suštini se ništa bitno nije promijenilo. Sve je gotovo isto: oni koji nemaju dovoljno vode i danas je nemaju dovoljno, dok oni koji je imaju u izobilju, nemilice je rasipaju. Da bude još gore, svakim danom se sve više truju i one male preostale količine pitke vode. Vodu truju, zagađuju i ubijaju svi odreda, bez obzira na vjeru i naciju. I onaj što hemijski otpad u nju ispušta, kao i onaj što mu tekuća voda služi kao kontejner za smeće. Neko manje, neko više, ali svi učestvuju u zagađivanju ono malo preostale pitke vode, rijeka koje teku, mora koja se talasaju, jezera koja stoje. U atmosferu sve više otrovnih plinova moderni čovjek ispušta zagađujući zrak koji udiše, tjerajući od sebe oblake koji kišu nose. Nije rijedak slučaj da kiše slabo padaju, a ako padaju znaju biti kisele. U zadnjih 20-tak godina snijega je sve manje, a ako padne ne zemlju crn bude zbog otrova koji ljudi u nebesa šalju, a samim tim se sve manje obnavljaju zalihe pitke vode. Kako navode stručnjaci, vrlo brzo će nestati pitke vode, pa će se ratovi tada povesti zbog vode, nafta neće biti prioritet da se zbog nje ratuje. Čak i kod nas, koji smo poznati po vodama i čistim rijeka, flaširana voda se sve više kupuje. Ali, sve navedeno ne podstiče modernog čovjeka današnjice da promisli o svome životu koji ga očekuje, kakav će biti i kakvim će ga sebi u budućnosti prirediti savremeni insan.
Mi smo muslimani i nama ne trebaju procjene niti analize sadašnjosti, kao ni predviđanja stručnjaka kakva će budućnost biti, pa da nas to podstakne da čuvamo pitku vodu. Mi imamo Kur an – Božiju uputu i sunnet – Poslanikovu praksu. O fenomenu vode Kur an prije 1 400 godina govori na više mjesta:
1. od vode sve živo se stvara
2. voda je blagodat za čovjeka, koju s nebesa na Zemlju Allah spušta
3. iako je blagodat i život znači, voda stanovnicima Zemlje nekada bude kazna, pa se u potopu neki utope, kao što je Nuhov, a.s., narod vodom potopljen i kažnjen
4. voda se spominje kao nagrada stanovnicima Dženneta, koji će uživati u baščama džennetskim ispod kojih će rijeke teći, dok će stanovnici Džehennema dozivati i moliti stanovnike džennetskih perivoja da na njih prospu malo vode
5. voda je blagodat za stanovnike Zemlje, ali Allah navodi da vodu može odvesti, učiniti da ona nestane.
Poslanikov hadis koji govori da je jedna osoba, iako je mnogo grijeha počinila, zaradila Džennet samo zato što je napojila žednu životinju, najbolje oslikava kakav treba imati odnos prema vodi, odnosno žednom. U jednom hadisu je Poslanik, a.s., kazao da je najbolja sadaka voda, nekoga da napojiš, žednom žeđ da ugasiš. Naši dobri prethodnici su u svome vremenu podizali hajrate, hajr-česme za putnike namjernike, da se svako vode napije i njome osvježi kad je žedan i kad kraj česme naiđe. U njihovom vremenu, u vaktu naših dobrih prethodnika, nije bilo modernih slavina, bunara, niti savremenih pumpi koje u domove šalju vodu. U nekom ranijem vaktu voda se do domova s izvora nosila, čak i po nekoliko kilometara. Ono od te vode što se prosipalo nije išlo u kanalizacione cijevi, nego je ta voda koja je služila za pranje iznošena iz kuća i prosipana na posebna mjesta. Brinulo se o čistoći prostora u kojem se živi, o čistoći vode koja se piju, o količini vode koja će se potrošiti, iako se abdest stalno uzimao. Brinulo se o čistoći komada zemlje na koji će se istresti ona voda koja je služila za pranje. A današnji moderni ljudi, pa i muslimani među njima, imaju slavine koje otvore pa iz njih neograničene količine vode isteku. Imaju mašine koje za njih peru. Vodu ne moraju donositi, doveli su je u svoje domove, abdestit se lahko mogu. Sve je to dobro i ispravno, jer islam od svojih pripadnika traži napredak i razvoj, život u vremenu u kojem jesu. Ne možemo mi danas živjeti kao nekada, ne koristeći mogućnosti koje nam se nude. Međutim, zloupotreba toga, pretjerano prosipanje vode, njeno zagađivanje i onečišćavanje, kao i ubijanje vode koja život znači je nemar i ne-briga za buduće generacije. Ako mi sada u izobilju imamo vode, budući naraštaji je zasigurno neće imati ni za abdesta, ako mi nastavimo da se ovako ponašamo. Nemojmo gledati u svjetske moćnike niti u njihove avlije i njihov odnos prema vodi, već pogledajmo kakvi smo to mi, koliko čuvamo vodu, koliko je zagađujemo i ubijamo, koliko se o njoj brinemo.
Allaha molimo da nas učini stanovnicima mjesta gdje će na ahiretu vode u izobilju biti, a da nas sačuva kazne teške i mjesta s kojeg će za vodu moliti.
Amin, ja Rabbel-alemin!
