Ne potcjenjuj sebe
Draga i poštovana braćo, ovu hutbu ću otpočeti pitanjem za sve nas ovdje u ovoj džamiji: Da li voliš sebe? U smislu, da li želiš sebi dobro. Da li voliš svoju dušu, svoj ponos, svoju čast? Moja današnja poruka glasi: “Ne potcjenjuj sebe!”
Kada je Uzvišeni Allah stvorio čovjeka, u njega je usadio tri osnovna nagona bez kojih nikako ne može: 1. Potreba za hranom i pićem 2. Potreba za intimnim odnosom između dva različita spola i 3. potreba za očuvanjem svoje časti, ugleda i ponosa. Prva dva nagona su više nego poznata svakom čovjeku, ali ono što treba dodatno objasniti je ova treća, a to je nagon za očuvanjem ljudskog ponosa.
Ko od nas ne voli svoje vlastito ime? Svoje prezime? Ko od nas ne voli čuti o svojoj porodici sve najbolje. Koliko ste puta slušali čovjeka koji kaže: E moj sinko, vaš je babo to i to uradio, tamo i tamo je bio itd. Niko od nas ne voli da priča i komentariše svoje neuspjehe i svoje nepromišljene postupke. Zašto mrzimo trač, ogovaranje, nemimet – prenošenje tuđih riječi sa ciljem zavađanja da zavadi među ljudima? Zašto??? Zato što svaki čovjek čuva i uzdiže svoj ponos, a sve pomenute stvari narušavaju čovjekov ponos.
A sad ćemo postaviti drugo pitanje: Zašto je Uzvišeni Allah stvorio u čovjeku ovaj nagon? Ako znaš odgovor na ovo pitanje, biće ti jasna današnja poruka hutbe. Potrebu za hranom je učinio nagonom radi opstanka ljudskog roda, spolni odnos radi opstanka i povećanja ljudskog roda, a nagon ljudskog ponosa nam je dao jer nas mnogo voli. Zašto? Jer će tako zlo na zemlji biti dosta manje. Onaj koji čuva svoj ponos se boji da se ne osramoti, da ne ukalja svoj ponos i obraz i s toga se neće odlučiti na sramotno i ružno djelo. To znači da je Allah u njima usadio ovaj nagon kako bi zemlju zaštitio od propasti i iskrivljivanja. Pa šta ako se napijem? Pa šta ako istučem ženu? Pa šta ako istjeram djecu iz kuće? Pa šta ako dovedem konobaricu? Pa šta ako mi žena, kćerka, sestra nose mini suknje…? Pa šta??? Kada nebi bilo nagona ljudskog ponosa, sve ove prethodno spomenute teze bi bile normalne. Ali ako čovjek pazi na svoj ponos, brižno ga čuva i nikome ga neda, onda će, zaista, porazmisliti jesu li ova pitanja normalna za njega ili ne? Zbog toga je Svemogući Allah, iz Njegove prevelike ljubavi, usadio u čovjeka ove nagone kako bi zemlju zaštitio od zla.
Čovjek se čuva da ne pravi velike greške pred svojom porodicom, ne želi da padne iz njihovih očiju… tako Allah čuva porodicu. Na poslu, svi gledaju u tebe i očekuju perfektnost u poslu, pa se maksimalno čuvaš da ne pogriješiš, a time tvoja firma dobija povjerljivu i veoma odgovornu osobu.
Draga braćo, osjećamo li potrebu da budemo prema nama samima odgovorniji, da čuvamo i njegujemo naš ponos kroz ove stvari? Kada upitamo psihologe: Kada čovjek griješi? Oni će nam odgovoriti: Kada izgubi samopouzdanje u sebe i kada u svojim očima ne vrijedi ni truna.Vi znate da se grijesi dijele na velike i male. Zašto veliki grijesi? Jer ti veliki grijesi te najviše ponižavaju, najviše sramote, najviše uzimaju i uzurpiraju tvoj ponos.
Uzmimo primjer pijenja alkohola: Čovjek se napije. Ako ne dobije batine u kafani iziđe i hoda ulicom lešurajući se. Nakon toga, prolaznici mu se ibrete, smiju, dobacivaju… kada dođe kući, njegovi ukućani ga izbjegavaju. Ako je i agresivan, istjerat će ukućane vani ili ih verbalno i fizički napasti. Čovjek koji gubi ponos na ulici i u vlastitoj kući je operisan od ovog trećeg nagona.
Dijete koje sjedi pored svoga oca kojeg je pokrao, kojeg je slagao, kojeg je zapostavio. Kakav će njegov osjećaj biti?
Braćo, a posebno omladino ne dozvolite sebi da srušite vaš vlastiti ponos. O vi koji imate djecu, naučite djecu da čuvaju svoj ponos!
Lažac koji slaže nešto je ponižen. Znate kada? Kada se njegova laž objelodani. Vjerovatno bi volio da ga mati ni rodila nije. Ako nemaš takav osjećaj, budi siguran da si operisan od pomenutog nagona.
Kada ogovaramo ili klevetamo čovjeka, nakon određenog vremena ga sretnemo i on nas pita: De mi reci, što si to o meni rekao i odakle tebi ta priča? Bolje da te nije nego da si doživio takav trenutak.
Kradljivac koji krade svoga gazdu, koji krade državu, koji krade bilo koga. Šejh Ratib Nabulsi, profesor iz Damaska priča: Jedan radnik je radio u jednom dućanu i krao svoga gazdu. Proda mnogo više nego što prikaže gazdi. I jednog dana, gazda zamoli svoga kolegu da kupi mnogo robe da vidi hoće li radnik isplatiti gazdi sve što je dobio. Nakon što je kolega kupio, dolazi gazda u radnju i pita radnika: Ima li kakve nafake? Ima li mušterija? A ovaj će njemu: Šefe, Boga mi slabo. Malo ko navraća, a i ko navrati ne kupi Bog zna šta, te mu isporučio samo mali djelić onoga što je zaradio. I u tom trenu ulazi ovaj što je kupio dosta artikala, a radnik pada na koljena od srama, stita i poniženja kojeg je sam sebi priuštio.
Onaj ko sjedne na klupu u gradu, nogu preko noge prebaci i dobacuje djevojkama i ženama prolaznicama je ponižen i bez ponosa, to on u sebi zna. Poslanik a.s. nam prenosi jedan hadis i kudsi gdje Allah dž.š. kaže: “Dragi su mi pobožni ljudi, a još su mi draži mladi pobožni ljudi. (Mlad čovjek ima snagu, često i sva moguća sredstva da radi šta hoće, ali on ne želi poniziti sebe, već uzdignuti svoj ponos). Mrski su mi pokvarenjaci, a još su mi mrži starci pokvarenjaci. ”
Jedna učenica trećeg razreda srednje škole mi se žalila da kada prolazi pokraj prodavnice svoga sela, idući u školu, dva tri djeda sjede i dobacuju joj vulgarne i neumjesne komentare. I ne samo njoj. Ti ljudi su mrski Bogu, daleko od ljudskog ponosa i daleko od ljudskosti koja treba da krasi svakog čovjeka, da ne kažem vjernika.
Djevojka i žena koja obuče kratko, usko i prozirno, kada je pogledi strijeljaju, kada je jezici uvrijede, kada je ispod oka sa strasti i nečasti mnogobrojni prolaznici posmatraju, sama je kriva svome načinu oblačenja i u sebi sigurno sama sebe kori. Što naravno nije poziv da se takvim osobama obraćamo na takav način. Također, ovdje ti muškarci nisu amnestirani od odgovornosti za obaranje pogleda, pristojnost na ulici…
Pa čak i da te ljudi ne vide, da se sakriješ sam i radiš loše stvari, unutra, u tebi nešto vrije i nešto ti ne dopušta da hladnokrvno to provodiš. Iako se ne desi sramota, problem, belaj, ti u sebi osjećaš jedan prezir prema sebi: Kako to da ti? Zašto to baš ti? Zar ne možeš bez toga? Što ti to treba?
Allah kada govori o munaficima, licemjerima kaže: “ يَحْسَبُونَ كُلَّ صَيْحَة عليهمٍ ”
” i misle da je svaki povik protiv njih ” Kad god se nešto u Medini jače čuje, kakav jači glas, oni se protresu: Eto ih, dolaze po nas. Kada neko nešto ukrade, stalno očekuje policiju na vratima, kada slaže nekome i nakon određenog vremena se neko zagleda u njega i nasmije se: Auu, provjerio je i provalio me. Zašto da musliman ima munafičku osobinu? Da ponižava sam sebe.
“وَالتِّينِ وَالزَّيْتُونِ وَطُورِ سِينِينَ وَهَذَا الْبَلَدِ الْأَمِينِ لَقَدْ خَلَقْنَا الْإِنسَانَ فِي أَحْسَنِ تَقْوِيمٍ ثُمَّ رَدَدْنَاهُ أَسْفَلَ سَافِلِينَ”
” Tako mi smokve i masline i Sinajske gore i grada ovog, bezbjednog, – Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem, zatim ćemo ga u najnakazniji lik vratiti.”
Allah se zaklinje smokvom i maslinom, što asocira na mjesto gdje one rastu, tj. Palestinu. Nakon toga se kune Sinajskom gorom, gdje je Musa a.s. razgovarao sa Uzvišenim Allahom, te se kune gradom bezbjednim, tj. Mekom. Allah se kune sa tri najčišća i najuzvišenija mjesta. A nakon toga se hvali i uzvisuje da je stvorio čovjeka koji je također jedan predivan fenomen, a to je da ga je stvorio u najljepšem skladu. Nakon toga konstatuje da će se taj čovjek sam, svojom voljom, vratiti u unakaženo, njemu neprirodno stanje. Kao da nam Allah poručuje: Čovječe, ja sam te stvorio u najljepšem skladu, a ti opet hoćeš da padneš na niske grane. Zašto?
O čovječe, Allah te je stvorio Svojom rukom, bez posrednika, da ti ukaže posebnu počast, da te uzdigne visoko.
Ova duša, koju ti je Allah dao je Božanskog izvora. Nešto što je Uzvišeni Bog od sebe usadio u čovjeka. ” فَإِذَا سَوَّيْتُهُ وَنَفَخْتُ فِيهِ مِن رُّوحِي فَقَعُواْ لَهُ سَاجِدِين”
“I kad mu dam lik i u njega udahnem dušu, vi mu se poklonite!’” Allah dž.š. nas je stvorio u najljepšem skladu, udahnuo nam dušu koja je Božanskog porijekla i nakon toga naredio melekima da se poklone Ademu. Sve to je velika počast čovjeku, a za uzvrat mu kaže: “Ne ponižavaj sebe”. Kada je šejtan odbio da se pokloni našem ocu Ademu, bio je izbačen iz dženneta.
Zapitamo li se ikada zašto Allah nije dao da grijeh kojeg čovjek počini smrdi u njemu, da ako slaže da mu na čelu piše da je lažac, da kada uradi neku stvar da se zna? Zašto? Da bi nam očuvao naš ponos i našu čast.
Najmrža stvar Allahu je kada čovjek želi da uskrati nekome pravo da bude ponosan i častan. Poslanik a.s. kaže:”من عير أخاه بذنب لم يمت حتى يعمله” “Ko osramoti čovjeka zbog neke pogreške koju je uradio, neće umrijeti a da istu tu stvar i on sam ne uradi.”
Poslanik a.s. sjedi sa svojim ashabima i kaže im: Sad će doći Ikrima sin Ebu Džehla, sin najvećeg zločinca svih vremena, čovjeka koji je uradio sve što je mogao da zagorča život Allahovog Poslanika Muhammeda. A Poslanik a.s. im kaže: “Sad će vam doći Ikrima sin Ebu Džehla, pa nemojte vrijeđati njegovog oca. Vrijeđanje umrloga vrijeđa živoga, a ne stiže do mrtvoga.” Dao je priliku čovjeku da ima svoj ponos. Ikrima je primio islam diveći se Muhammedovoj a.s. velikodušnosti.
Kada je Allah dž.š. istjerao šejtana iz Dženneta, šejtan je rekao:
“ قَالَ أَرَأَيْتَكَ هَـذَا الَّذِي كَرَّمْتَ عَلَيَّ لَئِنْ أَخَّرْتَنِ إِلَى يَوْمِ الْقِيَامَةِ لأَحْتَنِكَنَّ ذُرِّيَّتَهُ إَلاَّ قَلِيلاً ”
” “Reci mi”, – reče onda – , “evo ovoga koga si iznad mene uzdigao: ako me ostaviš do Smaka svijeta sigurno ću, osim malobrojnih, nad potomstvom njegovim zagospodariti.” ”
Ovdje je upotrebljena riječ “ لأَحْتَنِكَنَّ ” koja dolazi od riječi hanek. A hanek znači vilica. Kada hoćemo konju da stavimo juilar.
Ne dozvolimo da nas šejtan zavede, budimi pravi vjernici iskreni u svome vjerovanju.
Neka Milostivi Allah oprosti I meni I vama eventualne grijehe I pogreške. AMIN
