Djedo

Nove vijesti

imagesqqqJedan ljetni i sunčani dan, dok je sve tražilo hladovinu i osvježenje, ja sam se uputio na djedovu vikendicu. Ponajviše da sebi uzmem malo oduška i odmorim tjelo i dušu od svakodnevnog života i posla. Vikendica je opkoljena šumom i na lijepom mjestu, ali nije posve bila završena pa je bilo pred nama da je radimo polako.

Kako sam se približavao vikendici, začuo sam neke zvukove kopanja, tačnije bušenja zidova. Prepadoh se, da nije provalnik možda koji pokušava na taj način da opljačka vikendicu. Ali opet kroz glavu mi prolaze ideje, da je vikendica puna starog namještaja i da se nema šta ukrasti.

Priđem polako, pogledam krišom iza ćoška kuće i ugledam jednog starijeg čovjeka kako ručno izbija komad zida a kraj njega nekoliko cjevi. Sjetih se da je radnik došao da nam napravi odvod, ali nisam očekivao ovako starog čovjeka da to radi. Nazvah mu selam i on mi uzvrati, pa se rukova samnom i predstavi se kao Ramo. Kada smo malo popričali, objasnio mi je kako ga je moj djed zvao da mu to napravi jer se dugo znaju i da moj djed ima povjerenja u njega.

Počastim ga ledenom izvorskom vodom i ponudih mu da odmori malo, jer ipak velike su vrućine a to posebice smeta starijim ljudima. Počeo sam da ga ispitivam, da vidim da li ga znam možda lično i odakle je. Tad je počeo priču, o tome kako je on zaista dospio na ovo mjesto, na mjesto gdje kuća nema na vidiku kilometar a gdje rijetko tko prolazi. Pa mi krene da priča:

-Eh moj sinko, čudan je taj put na kojeg me Allah dz.š poslao. Prije godinu i mjesec dana dok sam radio ovaj posao negdje u predgrađu, zazvonio mi je mobitel, nazvao me sin iz Amerike i pitao me bi li sa njim išao na hadž a on mi je bio voljan sve platiti. Odmah sam pristao bez okolijevanja, i ako sam davno prestao putovati na hadž zbog bolesti koju sam imao prije.

Sve sam pripremio i dobio sam odobrenje da idem, pa smo to i učinili. Otišao sam avionom i nije mi bilo naporno, možda i jeste ali ja od uzbuđenja nisam mogao teškoću osjećati.

Kad smo završili sa hadžom i letjeli prema Sarajevu nazad, moj sin je počeo me nagovarati da idem sa njim u Ameriku na mjesec-dva dana. Kako mi je voljan izganjati sve jer ima još dosta odmora a i ne sikira se jer je firma njegova u dobrim rukama.

Razmišljao sam, kod kuće sam potpuno sam, nekad me posjeti kćer iz Austrije a druga iz Australije ne može ni putovati od starosti i bolesti. U međuvremenu sin je otišao do kuće moje a ja sam ostao u Sarajevu u jednom hotelu dok on ne uzme moje papire i zamoli komšije da pripaze na kuću. Nisam dugo čekao na vizu i odmah smo se uputili u New York. Veliki grad, bio sam davno još jednom njemu u posjeti, ali danas je sve drugačije. Zgrade su sve veće i veće a masa ljudi uvjek negdje žuri.

Moj jedini izlazak bio je u džamiju i nekad naveče na večeru, na koje me je moj dragi sin vodio.

Upoznao sam i njegovu unučad a svoju praunučad i hvala Bogu svi su muslimani. Često su se šalili kako će mi naći suprugu amerikanku, ali muslimanku da se oženim i ostanem tamo.

I ako je star čovjek i vakat mu za penziju sin mi marljivo radi, vodi svoju firmu i ide na poslovne sastanke. Pa da me ne ostavlja sa svojom ženom koja slabo govori naš, poveo je i mene na sastanke u četiri Američka grada: Las Vegas, Atlanta, Florida i Čikago.

Sve je to uptpunilo moje vrijeme u Americi pa sam trebao nazad. Nisam ni znao da mi sin priprema još iznenađenja, pa me je obavjestio kako je uspio da dogovori sa Ambasadom Bosanskom i Australijskom da idem u Australiju kod kćeri koje nisam vidio 4 godine.

Suze mi krenuše na oči, iz dragosti sam ga poljubio u glavu kao nikad u životu. Na žalost nije mogao samnom jer ima previše zaostalog posla, pa sam sjeo na avion i odputovao u Australiju. Dok sam putovao, dovio sam i molio Allaha dz.š da mi kćerki podari zdravlje i da sinu i ako je uspio u životu, poveća uspijeh.

Tamo me je na aerodromu čekalo troje unučadi sa svojim ženama i muževima i jedno praunuče, a malo mi je falilo da se iznesvjestim kad sam ugledao kćerku nekako vedru i nasmijanu i ako je bolesna.

Zajedno smo klanjali namaz i onda mi je rekla da se njeno zdravstveno stanje popravlja i zbog toga se puno bolje osjeća.

Pa zar ima lijepše stvari hvala Allahu dz.š nego kad čuješ da ti najstarija kćer se oporavlja od teške bolesti. Ostao sam tamo 9 dugih mjeseci i nisam imao problema sa vizom jer nisam dolazio raditi ili što drugo nego penzionisati, sve mi je bilo blizu od mesdžida do bolnice i ako mi bolnica hvala Alahu nije zatrebala.

Puno je našeg svijeta tamo, vjerovao ili ne sreo sam i poznanika iz škole pa me je vodio na mjesta gdje se okupljaju stari bošnjaci i pričaju o raznim temama i problemu bošnjaka u svijetu. Redovno sam išao i stekao mnoga poznanstva i kod tih ljudi uvidjeo jednu veliku čežnju za svojom zemljom.

Pa tako i meni je vrijeme prolazilo sve sporije, grad je velik i opet slični načini života kao i u Americi, sve je uredu ali majka zove, majka Bosna.

Kad bih pred strancima rekao da me majka zove, oni bi čudno me pogledali i pitali jeli mi i mati živa!? Da živa je već stoljećima i ostaće živa do Sudnjeg dana, jer ima hrabre sinove, odgovorio bih. Tad njima još više se pojavi zbunjenost pa promjene temu. Odlučio da neću vizu produžavati, već idem kući pravo. Pošto ne znam puno od aerodroma i snalaženja među njima, mene su smjestili u avion koji ide za Austriju.

Čitavo vrijeme mislim, sletiću u svoju Bosnu pa ću među svoj svjet i način života. Avion slijeće u Wien a ja isprepadan i iznenađen izlazim, odmah mi je prošlo kroz glavu da tu imam kćer i da ću je nekako zvati. Dok sam izlazio na vrata, čekala me je ta mi najmlađa kćerka sva u suzama.

Kako da je odbijem, odlučim ostati još mjesec dana i onda su me unučad vratila nazad u Bosnu. Dolazim pred kuću i jednostavno, ne mogu da je prepoznam. Na njoj nova fasada, novi prozori a kad sam ušao i ugledao novi namještaj.. srce kad mi je igralo kao nikad, jer spavao sam do tada na dotrajalom namještaju i spremao ručak na staroj kuhinji.

Na stolu je bila poruka “Dragi tata, ovo što smo učinili za tebe nije ni zrno u pustinji nasprem onog što si učinio za nas”.. Zaplakao sam kao malo djete, plakao sam da je komšija doletio u strahu da mi nije nešto se desilo. Ali kad je pročitao poruku i on je uhvatio plakati.

Čitavu noć sam ostao u dovi u molitvi i zahvaljivanju Allahu dz.s jer mi je dao tako plamenitu djecu. Zaspao sam pred jutro ali me je ubrzo probudio telefon, to je bio tvoj djed. Zamolio me je da dođem mu odraditi ovo i evo ja sam došao.

Ja slušajući priču ovog starca koji mi je detaljno sve opisao, duboko sam se zamislio i pitao ga koliko ima godina a on mi odgovori:

-Eh moj brate, čovjek je star onoliko koliko se osjeća da jeste. Meni je sinko 92 godine, prošao sam u zadnje vrijeme toliko gradova i gradova, klanjao na toliko mjesta, ali nisam ni u jednom trenutku mislio na godine. Sad skupljam da svojim parama idem kod njih opet ali ovaj put kraće puno, ako mi moj Gospodar podari zdravlja. Ja se čudim omladini koja može da ide na hadž i koja može da putuje i ući a to neće. Gledam ljude, štede novac do kraja života, pa za koga ga štede a ništa vidjeli nisu?

Mene ovakog još zanimaju kulture i gdje god odem ja pokazivam svoju, onakvu u kakvoj sam odgojen. Čuvam svoju vjeru vec 70 godina sam u njoj i uvjek je prikazivam stranicma onakvu kakva jeste, a to je da je istina. Najviše kršćani su me pitali, kako toliko živim i odakle mi snaga.

Ja često kažem da je razlog namaz i pokornost Allahu dž.š, zahvaljujući Ku'ranu moj vid i moj sluh me služe dobro, a snaga još bolje.

Zamisli ti brate, evo stojim ovdje u sred šume gdje ni moja djeca ne znaju doći, eh na kojem sam putu bio. Do juče gledao užurbani život i pohlepu među zapadnjacima a danas u ovoj tišini i lijepoti.. Nikad ne znaš šta ti je Gospodar tvoj pripremio a ja sam mu vječno zahvalan.

Komentariši