Nekoliko riječi o njegovoj ličnosti, o njegovom izgledu, ponašanju i nekim drugim karakteristikama.
Prije Islama Arabljani su razne slike i kipove obožavali i njima se klanjali. To obožavanje slika i kipova zadržalo se i danas u nekim religijama. Međutim, Islam je to odmah ukinuo, jer se musliman klanja i obraća samo jednom Bogu. To je razlog da muslimani nikada nisu ni pokušali predstavljati Poslaninka u obliku kipa ili slike. No, njegovi drugovi i prijatelji, kao i neki drugi njegovi savremenici, su ga mnogo puta tako vjerno i „plastično“ opisivali da mi danas možemo sebi dosta jasno predočiti njegov izgled i druge njegove karakteristike.
Lice je imao blago i prijatno, a krupne, crne i žive oči bijahu pokrivene dugim trepavicama. Kovrdžava crna kosa padala mu je do ramena, a takođe mu se isticala crna tanka brada, čelo široko, obrve tanke i guste, a posred čela jaka žila koja bi nabrekla u momentu uzbuđenja. Nos skladan i jak, usta pravilna, na kojima je često lebdio blag osmijeh, kada bi se pokazali i redovi bijelih, malo razmaknutih zuba. Na njegovoj skladnoj pojavi naročito se isticao lijepo sveden i zaobljen vrat, koga su neki poredili sa srebrenom urnom optočenom zlatom.
Grudi su mu bile dobro razvijene, a ostali dijelovi tijela čvrsti i skladni. Rasta je bio osrednjeg, ni visok ni nizak. Kad bi išao sam, govorili bi da je nizak, a kad bi išao sa drugima, činilo se da je Poslanik visočiji. Korak mu je bio čvrst i dostojanstven, iako sitan. Cjelokupna njegova pojava puna snage, zračila je blagošću i dobrotom, mirom i spokojstvom.
Živio je skromno i jednostavno. Zidovi njegove kuće su bili napravljeni od blata, a krov od palminog lišća. Spavao je na kožnom dušeku ispunjenom lišćem. Najčešće je jeo datule i pio mlijeko, mada je volio i med i meso. Po nekoliko dana ne bi se vidjelo vatre u njegovoj kući, a njegova žena Aiša je pričala da bi ponekad i mjeseci prošli, a ona ne bi naložila vatru da nešto skuha.
Kad god bi u svojoj kući imao meso, Poslanik bi ga dijelio sa susjedima. Jednom, priča Aiša, Poslaniku su poslali cijelo jagnje. Kad je on došao u kuću i upitao odakle to, ona mu je odgovorila da su svo meso podijelili, a da je njima ostala samo jedna noga. Muhaimnied alej-hisselam reče: “Trebala si kazati : sve je ostalo izuzev jedne noge.” On je ovim želio naglasiti da je ono što je dato, ustvari dobijeno, jer će za to slijediti Božija nagrada.
Poslanik se oblačio veoma jednostavno. Na sebi je imao košulju i ogrtač koji je motao oko struka i koji mu je pokrivao donji dio tijela, a često bi nosio i košulju i pantalone. Odjeća mu je uvijek bila izuzetno čista. Često bi govorio: “Bogu je drago a ljudima prijatno, da čovjek dolazi u društvo čist i pristojno obučen.”
Mu-hammed alejhisselam je volio mirise i upotrebljavao ih, naročito kada bi išao u džamiju. Nije volio da ga posjećuju ljudi neprijatnog mirisa, naročito oni koji su neposredno jeli bijeli ili crvenini luk, pa je i vjernicima savjetovao da ne jedu luk pred odlazak u džamiju na namaz.
U kućnim poslovima je ženi pomagao: ložio vatru, čistio pod, muzao koze, krpio svoju odjeću i popravljao svoju obuću. Nikada nije oklijevao da pomogne ženi u bilo kojem poslu.
Jeo je i pio desnom rukom i uvdjek davao prednost desnoj strani. U duši bio je plemenit. Iz kuće ne bi izašao dok se ne bi pred ogledalom sredio, a van kuće bi uvijek nosio ogledalo, češalj i misvak za pranje zuba.
Ruke bi uvijek prao prije i poslije jela, a zube prije namaza i poslije jela. Kaže se da je jedinom rekao: “Čistoća je pola vjere.”
Kao što je posjedovao snagu duha, tako nije zapostavljao ni tjelesnu snagu. Naročito je volio trčanje, pa bi se često takmičio!
Muhammed alejhisselam je bio izrazito povjerljiv i pošten. I prije poslanstva zvali su ga El-Emin — povjerljivi. Mejser, Hatidžin sluga, koji je bio sa Muhammedom a.s.na njegovom prvom putovanju u Siriju, sa karavanom, kaže: “Ako bi roba imala neki nedostatak, on bi na to upozorio kupca prije nego pazare.”
Zahvalnost je, takođe, bila Poslanikova karakteristika. Nikada nije zaboravljao uslugu koju mu je neko učinio. Uvijek je s ponosom govorio o svojoj ženi Hatidži i o žrtvama koje je podnosila za Islam. Jednom prilikom Aiša, kćerka Ebu Bekra, koju je Muhammed alejhisselam oženio poslije Hatidžine smrti, rekla je Poslaniku: “O Božiji poslanice, zašto toliko pričaš o ženi koja je umrla? Bog ti je dao bolju, ljepšu, mlađu. Pa zar mene ne voliš više nego što si nju volio?”
“Ne, tako mi Allaha! — ja nikoga ne mogu voljeti kao što sam nju volio: prva je ona meni povjerovala, uzame vjerno stajala kad me je čitav svijet mrzio i kad sam bio pravi siromah”, odgovori Poslanik.
Kada bi ga Halima (njegova pomajka koja ga je doila kada je bio dijete) posjećivala, on bi je dočekivao stojeći i ljubio je u čelo. Razastro bi joj prostirku da sjedne, a kada bi odlazila davao joj je poklone.
U očima Muhammeda alejhisselama svi muslimani su bili jednaki. Jednom su trebali suditi dječaku iz ugledne porodice zbog nekog lošeg djela. Usame r.a., jedan od njegovih drugova, otišao je Pejgamberu da ga zamoli, ne bi li oprostio dječaku. Muhammed alejhisselam je bio ljut zbog Usamovog uplitanja. “Veoma mi smeta što se ti u to miješaš”, rekao mu je. “Mnogo ljudi je uništeno zbog onih koji zaboravljaju na zakon kad su u pitanju oni koji su bogati i oni koji imaju vlast, te napadaju slabe i siromašne. Islam to ne dozvoljava. Neću to učiniti što tražiš. Budi siguran da bih dao da se odsiječe ruka i mojoj Fatimi da je nešto ukrala.”
Kao što je poštovao svoje prijatelje i drugove, tako se s poštovanjem odnosio i prema svojim slugama. Ebu Hurejre kaže: “Služio sam Časnog Poslanika deset godina. Nikad me nije kritikovao za učinjenu grešku, niti se ikada naljutio kada bih zaboravio da učinim nešto što mi je naredio.”
Bolesnike je redovito posjećivao, bez obzira bili muslimani ili ne. Jednom je rekao: “Sedamdeset hiljada meleka se mole za onoga ko posjećuje bolesnog i govore dobre riječi za njega.”
Muhammed alejhisselam je volio dobre šale koje nisu nikoga vrijeđale. Jednom je jeo datule sa drugovima. Kada je Alija r.a. okrenuo glavu, sve košpice od datula bacili su ispred njega. Poslanik je pogledao u njega i rekao: “Sam Alija je pojeo sve datule.” Alija se prvo zacrvenio, a onda rekao: “Ja sam jeo samo datule a košpice ostavljao, a čini mi se da si ti jeo, i jedno i drugo!” Svi su se nasmijali Alijovom brzom i duhovitom odgovoru.
Drugi put, posjetila ga je starija žena moleći ga da joj kaže šta da uradi kako bi lakše ušla u dženet. Odgovorio joj je dobra djela, i dodao u šali “ali starice ne ulaze u dženet.” Kada je vidio zapanjenost na njenom licu, obradovao ju je riječima: “Kad uđeš u dženet, izgledaćeš mlada!”
Pejgamber je mnogo volio svoje komšije. Kad god bi nešto dobro skuhali, slao bi dio toga svojim komšijama. Starim udovicama bi išao na pijacu, ili pomuzao koze onima koje su čuvale djecu. Jednom prilikom je rekao: “Nije pravi vjernik ko se dobro ne odnosi prema susjedima.”
Skromnost mu je takođe bila vrlina. Kad bi dolazio na neki skup nije dozvoljavao ljudima da ustaju kako bi on sjeo na najbolje mjesto. Sjeo bi ondje gdje bi imao prazno mjesto. Takođe nije dozvoljavao da ga ljudi ljube u ruku, govoreći da to nije islamski običaj.
Među mnogobrojnim njegovim vrlinama čovjekoljublje je zauzimalo posebno mjesto. To je najbolje pokazao pri osvojenju Meke. Jedne prilike izvjesni pagan Ibni El Haris odluči ubiti Božijeg Poslanika. Prišao je Muhammedu, neka je mir i milost Allahova s njim, dok se odmarao ispod jednog drveta, daleko od svojih drugova. Poslanik je upravo otvorio oči kad je El Hanis podigao mač izinad njegove glave. “Bog me štiti”, odgovorio jej Poslanik.
Kad je pagan čuo odgovor, odjednom mu je mač ispao iz ruku. Pejgamber ga je uzeo i rekao: “A šta tebe sad štiti?”
“Budi onaj što zaboravlja”, zamolio je, u velikom strahu, El Haris. Poslanik ga je pustio da ode. Kaže se da je, po povratku u svoje pleme, El Haris rekao: “Dolazim od najboljeg i najplemenitijeg čovjeka.”
Od njegovih vrlina pomenuću još i samokontrolu.
Priča se da je Jevrej zvani Zejd došao Poslaniku i zahtijevao vraćanje duga. Tom prilikom je uhvatio Poslanika za odjeću i grubo mu se obratio. Omer r.a. je tu bio prisutan i ukorio Jevreja za takvo ponašanje. Muhammed alejhisselam se na to nasmijao i rekao: “Zaista i ja i on zaslužujemo drugačiji postupak, Omere. Mene trebaš ukoriti što nisam vratio dug, a njega što to ne zahtijeva mnogo oštrije.” Dug je plaćen, i istog dana Jevrej je primio Islam.
Da bismo pobrojili sve njegove vrline, bilo bi potrebno još mnogo pisati. No, ovo je, mislim, dovoljno da bi se jasno vidjelo koliko je on bio zaista izvanredna ličnost, čovjek u najuzvišenijem značenju te riječi.
Muhammed je Uzor vjernicima, neka je na njega Allahova milost i blagoslov.
ALLAHUMME SALI ALA MUHAMMEDIN VE ALA ALI SEJJIDINA VE NEBIJJINA MUHAMMED.
Srijeda, 24 Aprila, 2024
